Blog

Baš šteta

Ti si htio da ja šutim. Znam da si to htio jer ti je tijelo bilo u grču. Bojao si se onog što bih mogla izgovoriti.

Htio si da šutim i pronašao si način da ukrotiš rečenice koje su u nastajanju bježale pred naletima tvojih hladnih pogleda.

Htio si ti da ja šutim jer nisi želio lagati, a za istinu nisi bio spreman. Samo da šutim, bila je jedina želja koju si posjedovao dok si me promatrao ne znajući voliš li me ili mrziš.

Ti si htio da ja šutim zato si me uvijek zbunjivao, a ja se nisam znala braniti od tvojih igara. Ja sam vjerovala dok si pleo mrežu koja me konačno sputala.

I tada sam zašutjela.

Kakvo olakšanje.

Iz mene riječi više nisu mogle, a unutra su vrištale dok sam trčala ulicama svoje tuge nadajući se kako ćeš im jednom dozvoliti da poteku. Ali, nisi. Ti si čekao. Čekao si da se utope u mojim suzama. I utopile su se, poprimile drugi oblik. Bile su bijes koji se kovitlao, bile su bura koja je pokosila sve što su se zatekli u mojoj blizini. A ti si čekao. Čekao si na udaljenosti, skriven u svojoj savjesti, daleko od bojišnice na kojoj su drugi ginuli zbog rata koji si u meni pokrenuo.

Ali, to nije važno. Ti si bio siguran. Možda su te izlike umirile, ja sam ih šutnjom odobrila.

Sada je sve prošlo. Čujem da ti dobro ide.

Šteta je samo, šteta je…što moja nutrina i dalje vrišti, što tvoji zgrčeni pogledi i dalje strahuju da će rečenice jednom naći put u slobodu. Baš šteta.

Tina Primorac