Blog

Beznačajne stvari

Htjeli smo samo najbolje učitelje. Trčali smo cestama gazeći opalo lišće. Jurili smo uokolo ne bi li na vrijeme stigli čuti baš onu riječ koja će nešto pokrenuti, onu riječ koja će sve promijeniti. I otišli smo nekako tugaljivi. Ništa se nije dogodilo.

Htjeli smo samo najbolje govornike. Penjali smo se ulicom, dalekom i stranom jer su nam rekli kako ćemo ih na vrhu pronaći. Ali, nisu donijeli ništa. Ponovno smo bili prazni, a oni nekako odsutni, nekako hladni, nekako previše uzvišeni da bismo ih ti i ja u podnožju zaista razumjeli.

Htjeli smo samo one s najvećim postignućima. U njihovim smo očima željeli iščitati zadovoljstvo, htjeli smo uočiti zanos, a dobili smo tek predavanja o njihovim dosezima.

Sjeli smo na onu drvenu klupu, i ti i ja, nekako ojađeni. Zašto nam drugi nisu donijeli život? Tada smo uočili kako je vrabac ostavio tragove u snijegu. Tri malene crtice što ih je skakutanjem urezala neznatna ptičica. Znam da si me tada pogledao, i ja sam pogledala tebe. Osmijeh je prešao preko razočaranih lica. Ustali smo s klupe i krenuli za tragovima. Hodali smo po njegovim skakutanjima, noge su bile mokre zbog neadekvatne obuće. Pojeli smo sladoled iako je hladno i otišli kući bez suvišnih riječi.

U beznačajnim se stvarima sakrila stvarnost. Jednostavnost je postala nezamislivo edukativna, a mi preplavljeni njezinim neznatnim lekcijama.

Zašto smo toliko dugo trčali za govornicima? Zašto smo vodili bilješke pozorno prateći tuđa postignuća? Zašto smo gubili vrijeme kad su sva učenja svijeta bila pred našim očima? Baka sa štapom koju je trebalo prevesti preko ceste, dijete čija nas je lopta pogodila u prolazu, ofucana fasada stare zgrade u kojoj su urezana sva kvartovska prijateljstva, kvrgavo drvo koje izgleda kao da ima nos i trbuh, pas koji u javnosti neometano obavlja veliku nuždu… Baš su lijepe te beznačajne stvari. I ima ih tako puno. I još su potpuno besplatne.

Tog smo dana prestali plaćati kotizacije za velika učenja. Nekako su izgubila smisao. Beznačajne su stvari sve objasnile, a mi u djeliću sekunde spontano shvatili.

Sada se smijemo jer su stvari smiješne. Sada plačemo jer nas ponešto i rastuži. Sad se gledamo, a ništa ne očekujemo. Sada šutimo, a time smo sve rekli.

Nama je onako kako nam je. I to je nekako sasvim dovoljno.

„Zar je tako jednostavno?“, upitala sam te, a ti si se smijao psu koji je neometano obavljao nuždu.

Baš smo bili glupi, pomislim promatrajući vlasnicu koja skuplja izmet.

Sve je tako beznačajno, a baš zbog toga nekako… neizrecivo stvarno. I to je baš dobro.

Tina Primorac