Blog

Budale i njihove filozofije

Mladić je tumarao prašnjavom cestom stišćući šake u koje se slijevao bijes pomiješan s tugom. Nogom je šutao kamenčiće iskaljujući na njima ljutnju koju je prešutio onima koji su ga omalovažavali sklonivši je u razderanu nutrinu. Ali, jedan se kamenčić dokotrljao pod noge neuglednog starca.

„Kamenje nije krivo.“, nasmiješi se starac liježući na tlo i promatrajući oblake što su plovili nebom.

„Tko ga pita je li krivo?“, izusti mladić ljutito, a starac se grleno nasmije. „Nešto je smiješno?“, zastane piljeći u ludog starca koji se nije pridizao.

Starac nije odgovorio, samo se nastavio smijati prstom upirući na plutajuće oblake.

„Gore ima nešto što Vas veseli?“, mladić nije htio odustati i starac sjedne te mu uputi značajan pogled.

„Što te muči?“

„Kad vidim Vas, vjerujem da me ništa ne muči.“

„Dobar odgovor.“, izusti starac bezizražajno. „Nastavi šutati kamenje, a ja ću brojati oblake.“

„Možda ću i ja brojati oblake…“, mladić je bio žustar. „Izgleda da Vama pomaže.“

„Svakako. Slobodno se pridruži.“

Ali, mladić krene dalje. Šutao je kamenje dok nije uvidio da mu ne koristi. Šake su se opustile, a on oklijevao tek nekoliko trenutaka prije negoli se vratio do starca koji je i dalje ležao na travi. Piljio je u njega sa sigurne udaljenosti, a onda odluči produžiti.

„Sjedni.“, zaustavi ga starac. „Oblaci su danas neobično zanimljivi.“

Mladić se pravio kako ga starčev prijedlog ne zanima, ali od njega ipak nije odlazio.

„Ljudi u svemu guše život…“, izusti starac ne mičući pogled s neba. „To je tako.“

„To ste pročitali u oblacima?“

„Ne, ne. Ružne se priče pišu samo ispod oblaka, zato radije gledam u nebo.“

„Trebao bih Vam se pridružiti. Ispod neba za mene ionako nema mjesta.“

„Da. Dole je sve previše skučeno.“, promrmlja starac. „A tvoje bi srce letjelo.“

„Što Vi znate o mom srcu?“

„Možda ništa, možda sve.“, izusti starac smiješeći se. „Slušaj, imam jednu priču.“

„Želim li je čuti?“

„Poslušaj pa procijeni. Tri su budale u prašini našle dragulj iznimne vrijednosti.“, započne starac. „Jedan ga je podigao i spremio u vrećicu gdje je nosio pikule. Hodali su dalje i naišli na još tri budale.“, nastavi starac, ali ga prekine vlastiti smijeh.

„I?“

„Slušaj. Na prašnjavoj cesti sada stoji šest budala i svi vade pikule. Počinje okršaj, a ona budala što je našla dragulj puhne u njega ne bi li mu donio sreću i zakotrlja ga prema nevrijednim pikulama. I dragulj nije dao željeni rezultat. Rubovi su mu bili grbavi i nije jurio poput okruglih beštija koje su služile samo za bezveznu igru, ali su se savršeno uklapale u životnu filozofiju budaletina.“, starac se ponovno smijao.

„Što je toliko smiješno?“

„Ovo što ide dalje.“, izusti starac pa nastavi. „Sve su se budale smijale. Sve osim onog jadnika koji je zakotrljao dragulj. On je bio bijesan i nogom je šutnuo dragulj proklinjući što ga je dignuo s tla samo zbog njegove lijepe boje i sjaja. Taj je dragulj bio lakrdija kojoj su se budale smijale. Nije zadovoljavao kriterije njihove glupe igre pa su ga odbacili. I dragulj je ostao ležati na tlu. Po njemu je pržilo sunce, po njemu su padale kiše tvoreći malene potoke i noseći ga dalje, a tada, jednog običnog dana, u blatu ga spazi majstor. Nije bio siguran vidi li dobro pa se prignuo, podignuo dragulj, obrisao prljavštinu i nasmijao se od uha do uha.

Kakve li sreće, pomisli dok ga je nosio u radionicu. Kakve li radosti, mislio je dok je obrađivao grube dijelove i stavljao dragulj u najljepšu ogrlicu. Vrijednoj je stvari svojim trudom još povećao vrijednost, ali samo zato što je znao kako je tog dana u blatu pronašao nešto iznimno vrijedno. Nije bio budala.“

I mladić se zamislio.

„Što mi želite reći?“

„Ne znam. Što sam uopće pričao?“, smijao se starac, a mladić je ustao. Odmaknuo je nekoliko koraka, a potom se opet vratio.

„Jeste li vi majstor?“

„Ni to ne znam, ali Bože, koliko je budala pod ovim nebom.“, i dalje se smijao, a mladić produži. Starac je gledao za njim, a onda ustao i prinio ruke ustima. „Ne daj da budale procjenjuju koliko vrijediš!“, viknuo je iz sveg glasa i potom ponovno legao na meku travu. „O, Bože, koliko budala pod ovim nebom…“

Tina Primorac