vijesti

Članak, Hrvatsko slovo, 16.3.2018

5.3.2018., ponedjeljak

Prošli sam tjedan nakon dugo vremena bila u Hrvatskom narodnom kazalištu. Prikazivala se opera Ero s onog svijeta. Gledajući velik broj glumaca, pjevača, dječice koja statiraju, plesača i svirača razmišljala sam koliko truda je potrebno kako bi se sve posložilo i publici predstavilo u najboljem svjetlu. Koliko se talenata zatekne na jednoj pozornici, koliko toga nosimo u sebi i kakve bi svi mi „predstave“ radili kada bismo iskoristili ono što je u nas ionako već uliveno, što u nama stoji; možda otkriveno, možda neotkriveno, ali nerealizirano, nikad uvježbano. Koliki ushit čovjek osjeti kada iz sebe izbaci dar koji posjeduje i uzgaja, koliko se toga dogodi u njemu i u „publici“… Koliko interakcije među ljudima jer netko barata svojim talentom, jer zna prenijeti iskustvo, jer zna otpjevati emociju koja pogađa, jer zna napisati bajku iz koje čitamo mudrost koju redovnim rječnikom možda ne bismo prihvatili. Koliko je oko nas govornika, tješitelja, odgajatelja, pjesnika, slušatelja i koliko svi doprinosimo ljepoti koja se događa kada jedan u sebi prepozna i razvije, a potom ponudi svoj dar svijetu na uvid.

Sve me to vodi do dramske skupine čiji sam član bila, do godina u kojima smo se jedni drugima otkrivali, napeto slušali tekstove što smo ih sami stvarali, uživljavali se u uloge i nakon mjeseci truda, vježbe, prepirki, mirenja, rada, reda i kaosa konačno stali pred publiku; nekad malu, nekad veliku. Ponekad sam s njima stajala na bini i glumila, a ponekad sam ih kao voditelj gledala sa strane. Promatrala sam svakoga od njih, svakog sam poznavala. Poznavala sam njihov put od prihvaćanja uloge do stupanja na pozornicu i to su bili trenuci u kojima čovjeka preplavi ponos.

Sve teškoće, uživljavanja u likove koji nisu uvijek lagodni, koji iz nas izvlače vlastitu bijedu i smeće na površinu, s kojima se treba suočiti pa poteškoće da se između svih obaveza nađe vremena za učenje teksta i probe, koje su pred nastup bile gotovo svakodnevne… A evo ih sada, stoje tu preda mnom i suvereno vladaju pozornicom. Iz njih izniče lik koji su toliko dugo u sebi tražili i mislili da ga neće znati odglumiti, a sada se sve vidi, svaka emocija, svaka rečenica na koju publika reagira i smijehom i suzama. Ja sam stajala sa strane i promatrala. Divila sam se shvaćajući koliko se ljepote razliježe kada ljudi odluče nešto učiniti sa svojim darovima.

I danas se divim tim danima i spominjem ih na svakoj promociji svojih romana. Kada me pitaju odakle inspiracija, odakle karakterizacija likova, ne mogu ne reći kako sam sve te emocije, sve dubine i širine likova spoznala godinama radeći s tom malom dramskom skupinom. Tamo, na tim probama oni su mi toliko toga objasnili, toliko toga nesebično podijelili i dali velik uvid u čovjeka. S onim što su tada razotkrivali, ja danas s lakoćom baratam u svojim knjigama jer gotovo da ne postoji situacija u kojoj ne bih znala kako se moj lik osjeća. Na tome im svima veliko hvala.

 

6.3.2018., utorak

Utorak je. Kao i svakog jutra sve počinje turbulentno. Ustajemo, spremamo djecu za školu i vrtić, ima nas puno, traži se roba, čizme, kape, rukavice, radi se čokolino,  a onda svatko odlazi svojim putem, a ja krećem pisati.

Danas razmišljam jesmo li robovi vlastitih misli. Koliko živimo, a koliko mislimo da živimo dok stvarnost svakodnevice prolazi kroz nas jer smo zapetljani u bitke prošlosti i neizvjesnost budućnosti? To je priča koju danas želim objaviti na svom blogu. Nazvala sam ga Sanjati riječima jer njima ponekad zaista sanjam. U njima se ispisuje nutrina koje katkad nisam svjesna, tek u njima izbija na površinu. One postaju ljekovite ako im dopustim da se do kraja izraze, da iskažu i ružno i lijepo, a kada kažu sve što nisam ni znala da postoji, kad se ispišu sva pitanja i svi odgovori shvaćam koliko su toga riješile i tada prestaju biti tek snovi i postaju djelatne. Mogu se primijeniti na život, mogu oplemeniti. Zato ne prestajem sanjati riječima. U njima se otkriva život kojeg želim živjeti i zbog njih snovi zaista postaju stvarnost.

 

7.3.2018., srijeda

Danas razmišljam o naoko beznačajnim stvarima, to je i naslov novog bloga. Koliko nas toga uče beznačajnosti, a koliko ih često obezvređujemo trčeći za znanjima koja nam trebaju donijeti sreću? A sreća se stalno nekamo skriva. Skriva se u jednostavnosti koju ne primjećujemo možda previše žudeći za višim, moćnijim, spektakularnijim.

Danas sam srela toliko ljudi. Hodali su cestama kojima prolazim. Nisam ih uočila, a vjerojatno ni oni mene. Svi smo žurili nešto ostvariti, odraditi… I danas raste cvijeće, drveće se grana, snijeg se topi, sunce se probija kroz oblake, ali za sve sam to slijepa. Prejednostavno je da bi bilo značajno, a je li uistinu beznačajno ili se baš u jednostavnosti skrio život kojeg smo toliko puta nemoćni pronaći?

Ne znam, ali idem kuhati punjenu papriku. Nisam je napravila cijele zime. Nije ništa posebno, ali ćemo zbog toga sjesti za stol, zbog toga nećemo biti gladni. Zbog toga ćemo razmijeniti današnja iskustva, punih usta razglabati o svemu što se događalo kada nismo bili skupa. Možda je zbog svega toga i ta punjena paprika ipak posebna.

 

8.3.2018., četvrtak

Obilježava se Međunarodni dan žena. Vozim i slušam radio. Tu i tamo ulovim vijesti koje većinom ne pratim. Čestita se Dan žena, organiziraju prosvjedi, traže se bolji uvjeti rada, veća sigurnost i pravna zaštita, jednake plaće… Imam četvero djece, na porodiljnom sam sedmu godinu zaredom, pišem romane i samostalno ih izdajem. Nemam problema s poslodavcima i bolovanjima ako se koje dijete razboli. Ja sam majka koja uvijek, bez pritiska, može ostati doma… I razmišljam koliko sam priča u zadnje vrijeme čula, mahom od žena s visokom stručnom spremom. Nisu mogle ostati ni godinu dana s djetetom nakon rođenja jer im je prijetilo neprodužavanje ugovora o radu, neke su skrivale trudnoću, a kada se trbuh više nije dao sakriti dobile su otkaz, neke imaju migrene kada dijete dobije temperaturu, kažu kako ih se gleda ispod oka jer su ponovno otvorile bolovanje, traže dadilje kako bi i u to vrijeme mogle raditi…

Nikad nisam bila okružena ljudima među kojima bih osjećala razlike između muškaraca i žena, nisam doživljavala sputavanje, ali kako godine prolaze slušam priče… i razlike postoje, tu su, osjetim ih u pitanjima, u riječima koje povlače granice između jednih i drugih, u načinu na koji se tumači majčinstvo ili opaskama o odgoju dječaka i djevojčica. Ne razumijem odakle dolaze potrebe za bilo kakvom vrstom premoći, a pred nama stoje samo ljudi, bili oni muškarci ili žene, bili oni djeca ili odrasli. I svi mi tražimo tek razumijevanje, priliku da se razvijamo i budemo slobodni ostvariti svoje potencijale.

I tako se Dan žena bližio svom kraju, a ja s još jednom ženom i majkom sjela u restoran. Bez teških tema, odmorile smo se od svakodnevice i dobro nasmijale upijajući kraj zime u centru Zagreba.

 

9.3.2018., petak

Danas sam napisala novu pjesmu za djecu. Govori o zecu koji bojažljivog pačića uči plivati. Nikad nisam mislila da ću pisati za najmlađe, a sada su mi ti radovi posebno dragi, i pjesme i priče. Nisam razmišljala kako će me zanimati slikovnice i jednostavne rime, a sada, uz romane za odrasle, razmišljam kako bih mogla proširiti taj dječji opus. Ne želim se zaustaviti na edukativnim pričicama, već bih voljela pisati male avanture, tinejdžerske dnevnike… Period osnovne škole je bio presudan u razvijanju moje ljubavi prema čitanju i pisanju. Tada sam dane provodila u knjižnici, pročitala sve što se nudilo, toliko toga saznala, spoznala, razvila i to sada želim vratiti.

Nedavno sam slušala domaćeg pisca koji piše za djecu i oduševila se ljubavlju koju je imao za svoje radove i ozbiljnošću njegovog pristupa. A djeca zavređuju da ih se shvati ozbiljno, da se za njih stvara s ljubavlju i velikim entuzijazmom i u ime odraslih koji su uljepšali moje djetinjstvo shvaćajući da su te naoko malene teme, malenima uistinu velike, želim to vratiti djeci nekih budućih vremena.

 

10.3.2018., subota

Svi smo doma, počeo je vikend. Nema pisanja, nema razmišljanja. Kuha se ručak, očekuju se gosti, bira crtić koji će se zavrtjeti u improviziranom kućnom kinu uz kokice.

 

11.3.2018., nedjelja

Jutro je kao i uvijek turbulentno. Radi se doručak, sprema se za izlazak, a vani je sunce. Odmah izmamljuje osmijehe. Skida se teška, zimska oprava i uskače u laganije kombinacije. A onda nakon igre odlazimo do bake i djeda. Djeca ostaju s njima, a muž i ja imamo vremena za kavicu. U tim trenucima čovjek mora biti zahvalan za sve bake i sve djedove, za tetke, stričeve i sve one koji uskaču i pomažu gdje god stignu kako bi cijela obitelj funkcionirala i svi uspjeli obaviti ono što trebaju.

A onda se misli okreću novom tjednu. Tjednu u kojem ću saznati što dalje s romanima, kada izdajemo novi i kako ćemo krenuti u još jednu samostalnu avanturu tiska, prijeloma, lekture, promocija… Ponekad sve izgleda zabavno, a ponekad se čovjek zapita hoće li ti romani dospjeti do izdavača da se možemo odmoriti od svih poslova koje sada moramo obaviti sami. Ali, vani je i dalje sunčano. Proljeće kuca na vrata i pitanja će ostati neodgovorena čekajući neka tmurnija vremena. Sada aktualni postaju parkovi, dječja graja, lutanja po zoološkom i sladoledi. A ta je jednostavnost nekako ionako jedino što mi u životu treba i jedino što se na kraju pamti.