intervjuvijesti

Intervju s Tinom Primorac na stranici mimladi.hr

http://mimladi.hr/kultura/tina-primorac-tocka-u-kojoj-kukavica-postaje-junak-ono-je-sto-trazim-u-svojim-knjigama/

Tina Primorac: “Točka u kojoj kukavica postaje junak ono je što tražim u svojim knjigama”

Tina Primorac književnica je čiji je spisateljski put bio, malo je reći, neuobičajen, ako za pisce uopće postoji uobičajen i utaban put do uspjeha. S pisanjem je ozbiljno započela u prvoj trudnoći i tim ritmom nastavlja već sedam godina otkako se kod kuće brine za svoje četvero djece. Spisateljski zanat tesala je, kako sama neizravno kaže, u životnoj školi gdje se ponajprije osposobila za pisanje kraćih i dužih dramskih tekstova koje je niz godina izvodila sa svojom amaterskom glumačkom družinom. Iako se u pisanje prvih romana upustila već kao tinejdžerica, roman u nastavcima Velika tajna Ponaprvi je veliki književni uradak s kojim je formalno započela njezina književna karijera.

Supruga, majka, spisateljica, a odnedavno i blogerica…kojim redom bi ti posložila svoje brojne uloge? Drugim riječima, kako slažeš prioritete u svakodnevnom životu?

Imam sreću pa ih ne moram slagati, posložili su se sami. S prvom sam trudnoćom odlučila da će pisanje biti ono čime ću se baviti pa intenzivno pišem otkad sam na porodiljnom dopustu, a to je sada već sedam godina. Cijelo vrijeme bila sam s djecom jer su se rađala jedno za drugim, porodiljni se nikada nije prekinuo i ja sam mogla biti doma. Dok bi oni spavali, ja bih pisala predstave, a kad sam počela pisati romane, dani su postali vrijeme rezervirano za djecu, a noći za pisanje. Pisanje me odmara tako da svoje kućanske poslove kombiniram s hobijem koji se počeo pretvarati u posao.

JADNICI I JUNACI, KOJI ČUČE U SVAKOME OD NAS, MOJA SU INSPIRACIJA

Tvoj prvi roman knjigoljupci smještaju u žanr fantasyja. Koji budu čitali Veliku tajnu Pona uočit će kako je fantastika zapravo kulisa u kojoj se odigrava prava obiteljska i psihološka drama. Što je motiviralo tvoju maštu da se poigra kreiranjem izmišljenog svijeta, pravog sustava sa svojim institucijama i uredbama?

Inspiracija je bila čovjek i njegova nutrina. Vanjski je sustav možda alegorijski prikaz naše neslobode. Ne koče me vanjski čimbenici, koči me vlastita nutrina. Da sam pisala o nekom realnom svijetu, ljudi bi se usmjerili na sustav koji ne valja i koji čovjeka guši, a s ovim fantastičnim svijetom mogla sam upasti u dubine koje su me privlačile, roniti po ljudskim usponima i padovima, istraživati točku u kojoj kukavica postaje junak, a to posjeduje svaki čovjek. Vanjski je svijet bio okidač, ali se prava borba odvijala unutar likova koji su se, došavši do ruba, morali opredijeliti; ostajem li u svojoj ukočenosti ili je vrijeme za proboj. Mogu li nešto spoznati i, usprkos tome, ostati uspavan ili krećem djelovati… I to je uzrokovalo dramu koja će vjerojatno svakom čitatelju biti poznata jer smo se svi mi jednom našli na prekretnici.

ČEKAM TRENUTAK KAD ĆU SAZNATI ŠTO ZAPRAVO ŽELIM NAPISATI

Nekoliko godina vodila si amatersku dramsku skupinu „Mala zajednica“ za koju si pisala i režirala predstave. Pišeš od osnovne škole, a prije nego što si upisala fakultet imala si završen svoj prvi roman. Čini se kao da ti je pisanje nešto urođeno, prirodno.

Napisala sam nekoliko romana na prelasku iz osnovne u srednju školu. Imam ih doma, ali ih se još nisam odvažila otvoriti (smijeh), ne želim vidjeti kakve sam gluposti pisala. Tako ću možda jednom izbjegavati i sadašnje uratke (smijeh).

Pišem cijeli život i nikada mi nije palo na pamet baviti se tim. Domet je bio nevoljko čitanje zadaćnica pred razredom. Nisam voljela da ljudi čitaju to što pišem, tek nekoliko bliskih osoba. Uvijek sam se sramila osjećajnosti koja me pokreće, a ta se najbolje izražavala u ispisanim riječima. Tamo je nisam mogla sakriti i zbog toga nisam htjela pred publiku. Taj se strah počeo gubiti kada sam napisala prvih nekoliko predstava. Svaku je trebalo pročitati pred glumcima i to su bile prave muke, a onda je postalo lakše. Teme su same izranjale, a mašta se sve više prepuštala ne razmišljajući što će reći publika. Pisala sam ono što sam morala pisati, što je bilo u meni. Neka doza ljudskog obzira i dalje postoji, ali kada sjednem za računalo i otvorim dokument u kojem pišem, ono oko mene nestaje, a ja prestajem povlačiti ručnu i riječi samo teku. One teku, a ja uživam. Vidim da se sa svakim romanom površina grebe i da će se jednom potpuno izlizati i popustiti. I tek onda ću znati što to ja zapravo želim napisati. To je trenutak koji čekam.

Je li taj talent koji posjeduješ bio uvijek dovoljno jak motivator da ustraješ u pisanju?

Talent je došao rođenjem, u to uopće nema sumnje i na tome mogu biti samo zahvalna. Jedino što sam u životu znala bilo je izražavanje u pjesmi i pismu, to nikada nisam morala učiti, ali ipak nije bilo dovoljno za dalje. Moja je motivacija uvijek bila kratka. Skakala bih s jednog na drugi roman, htjela bih sad ovo pa ono. Vodeći dramsku skupinu naučila sam završavati projekte. Morala sam zbog drugih ljudi i tako sam se tesala. Dovršim jednu predstavu, učimo je mjesecima, onda na pozornicu i tek tada druga predstava. To sam prenijela na romane i sada uspijevam sve završiti, što je dobar osjećaj. Raste moj opus, a s njim rastem i ja.

Često te pitaju imaju li tvoji romani autobiografskih elemenata. U svako djelo utkano je barem malo autorove osobnosti no, postoji li neki lik u Velikoj tajni Pona za koji si spremna priznati da te posebno podsjeća na tebe?

Nisam bila svjesna koliko toga govorim o sebi, koliko je tu proživljenog iskustva, koliko mene. To su mi rekli drugi, oni koji me dobro poznaju. Kad sam napisala drugi nastavak Pona nazvao me tata i točno sam znala što je pročitao i da se smije dijalogu koji podsjeća na mene kad sam još bila djevojčica jer mi je, kad sam ga pisala, u glavi bilo „ajme ovom će se mama i tata smijati“ (smijeh). Kad su me drugi dovoljno puta obavijestili da me u svemu pronalaze, odmah se ponovno aktivirao sustav kočenja, ali nije imalo smisla podržavati ga. Tko je god ikad stao pred mene i govorio bez iskustva, ja ga nisam slušala. To vjerojatno čitatelji osjete i kod mene. Pokreće nas ono iskonsko, iskustveno. Ne bi bilo smisla ljudima prodavati maglu, to napisano ne bi mogli prožvakati, u tom ne bi bilo života, ne bi bilo „safta“. Zato sve puštam, nek ide kuda želi ići, ja samo tipkam.

MOJI SU LIKOVI JADNI, ALI U SVAKOM ŽIVI HEROJ KOJI NOSI SVIJET NA SVOJIM LEĐIMA

Živimo u vremenu aktivizma koji se neizbježno reflektira i u književnosti pa govorimo o tzv.  angažiranoj prozi. I tvoji su tekstovi puni poruka. Da ljudi iz tvojih romana uzimaju parole za neke aktivističke skupove, što bismo tamo mogli vidjeti?

Da, sve je puno nekih ideja (smijeh). U jednoj recenziji mi stoji „sklonost mudrovanju“. To su poruke koje prije svega šaljem sebi, a sažete su u paroli „putuj i mijenjaj se, sve ostalo se slaže“. Nisam nikad sjela i razmišljala kako napisati nešto s porukom. Okosnica mog pisanja je čovjek i sve ono što se unutar njega događa jer je to ono što prvo promatram u sebi. Kad napišem zadnju rečenicu, shvatim koliko sam toga samoj sebi objasnila. Završim neki dio, zastanem i pomislim „pa ovo je mene mučilo, to je to, ovako se prema tome treba postaviti“, a ranije nisam bila toga svjesna, samo je izletjelo. Na nedavnoj sam promociji romana bila sva isprepadana i rekla sam publici da mi zuji u ušima, a knjižničarka koja je vodila dijalog uzela je knjigu i pročitala dio koji sam napisala o strahu, ona je to imala pripremljeno jer je se taj dio dojmio. Tome smo se dobro nasmijali, a ja sam se zbog pasusa iz svoje knjige opustila (smijeh).

Nisam nešto angažirana, niti bih pisala angažirano niti želim voditi angažirani život. Moji su likovi jadni, a u svakom jadniku čuči heroj i u tim romanima plešu svoj ples na tankoj žici. Čas su nikakvi, čas su junaci i nose svjetove na svojim leđima. To „jadno“ magnet je koji mene privlači. Kako smo u isto vrijeme tako jadni i tako veličanstveni? U nama su nepregledna prostranstva, a ja ih želim istraživati. Želim život, to me opija. Gdje leži život? Gdje je taj iskonski, pravi, divlji, neukroćeni život? Kad stignem do toga, možda više neću pisati, tad ću sjesti i piljiti u nebo. Ako netko iz romana izvuče poruku o nečemu drugom, trećem i petom, a ne to da se svatko od nas treba mijenjati, onda ja to nisam mislila, nešto se krivo interpretiralo (smijeh).

Tina često ističe kako sebe dugo nije doživljavala kao književnicu. Primjerice, ispunjavajući redovite formulare za djecu, u rubriku „zanimanje majke“ redovito bi bez puno razmišljanja upisala „kućanica“. Ona to i jest, ali i puno više od toga. Da bi mogla izdati svoju prvu knjigu, morala je postati izdavačica, promotorica i prodavačica, jednom riječju poduzetnica.

U izradi i pripremi svojih djela za publiku sudjeluješ u svim koracima; smišljanju i odabiru ilustracija, procesu tiskanja, promociji i prodaji. Tvoji su suradnici obitelj i prijatelji. Takav familijarni pristup pomalo izlazi iz nekih konvencionalnih okvira. Kako gledaš na to?

To je bilo ono s čim smo mogli raspolagati i to smo iskoristili. Ako ne nađeš izdavača, moraš ili biti kreativan ili pospremiti ideju. Ne znam je li takav pristup izvan okvira. Kad ljudi kreću poduzimati nešto svoje, pomažu im svi koji ih znaju, tako su pomagali i nama. Srećom, imali smo prijatelje lektore, grafičare, ilustratore, nešto smo učili sami; muž je radio prijelom knjiga, ja pišem promotivne stvari, organiziram predstavljanja i polako se kreće (smijeh).

Nedavno si pokrenula blog Sanjati riječima na kojem objavljuješ kraće tekstove, dijelove romana, priče i pjesme. Osim toga, imaš i službenu stranicu na Facebooku. Poput djela brojnih današnjih pisaca, tvoje su misli i riječi, proizvodi tvog talenta i rada besplatno dostupni svima. Koji su, prema tvom mišljenju, izazovi s kojima se suočavaju suvremeni spisatelji?

Nisam u tim vodama pa ne znam. Mogu nešto reći jedino o neafirmiranim autorima jer objavljujem u vlastitoj nakladi. Bila sam nestrpljiva čekati da netko uzme tekst, da ga možda pročita, odobri i tiska. Da sam čekala, vjerojatno bih odustala jer bi mi čekanje s vremenom dosadilo, a čekati treba dugo. Da ne odustanem, radije sam krenula sama. Ako netko želi objaviti roman, poeziju, a ne zna odakle bi krenuo, slobodno neka nam se javi, možda naše kućno iskustvo može pomoći. Danas ima primjera onih koji su uspjeli bez izdavača pa to što nikoga ne poznajemo ne mora nužno biti prepreka. Vlastita naklada ili objava na internetu može biti način da se ljudi afirmiraju i postanu vidljivi, ostvare kontakte i dođu do onoga što žele.

DJECA SU MI DALA NAJBOLJE ŽIVOTNE LEKCIJE, ZBOG NJIH ŽELIM OSTVARITI SVE SVOJE POTENCIJALE

Napisala si i slikovnicu u stihu za najmlađe. Dječje pjesmice također objavljuješ na svom blogu. Prvi objavljeni roman posvetila si svojoj djeci. Nastavno na pitanje s početka intervjua, sve su tvoje uloge isprepletene i skladno se nadovezuju jedna na drugu. Ipak, biti majka uloga je posebnija od svih. Kako je odgajanje djece odredilo tvoje pisanje i koliko je vrijeme provedeno s njima utjecalo na teme o kojima pišeš?

Imam četvero male djece pa sam dosad nekako upala u tu jednostavnost kojom je prožeta dječja literatura i počela sam uživati u pisanju pjesmica koje su njima bliske. Prije bih mislila da je tu potrebna nekakva filozofija, a sada me taj jezik tepanja i umanjenica, kva-kva, pljus i pljas, odmara i uči me nekompliciranju. Dobre su stvari neuočljive, gotovo primitivne, a ja volim komplicirati. Pone nisu romani za djecu, ali sam taj prvi nastavak posvetila njihovoj slobodi. Oni su mi dali najbolje životne lekcije, a ja im želim vratiti tako da im nikada ne oduzmem slobodu. Odrasli su većinom smetnja, nakupine životnih opterećenja i programa. Odrasli misle da nešto moraju, djeca znaju kako se živi. Odrasli su pametni, a djeca su nekako uvijek pametnija.

Tek kad sam napisala drugi nastavak Pona sam se smirila, to je meni bilo to od mog života. U ta sam dva nastavka napisala ono što im ja želim i usprkos mojim manama, te će im knjige ostati kao moje stvarno mišljenje. Želim da pronađu svoj put. Kakav će taj put biti, niti je na meni da znam niti da usmjeravam, moje je da volim i da dopustim da me vole. S njima rastem i zbog njih želim ostvariti svoje potencijale, biti hrabra, izaći iz skučenosti, naučenosti i uvjetovanosti. Oni nisu toliko utjecali na teme o kojima pišem, ali su me učvrstili u želji da prekopam sve što jesam. Da dođem do dna sebičnosti, spoznam i očistim nered koji se s godinama nataložio. Pred njima čovjek mora biti iskren, tu nema bježanja.

I ti si bila djevojčica koja je vjerojatno maštala o tome što će raditi kad odraste. Bi li ona danas potpisala tvoj odabir zanimanja?

Ona je htjela biti detektivka u New Yorku (smijeh), ali mislim da se ni oko ovoga ne bi bunila. Oduvijek sam htjela imati hrpu djece i posao koji nije od 8 do 4, eto, to i imam.

U pripremi su dvije nove knjige, treći nastavak Velike tajne Pona i jedan posve drugačiji roman – Večeras u book caffeu gdje su junaci dvoje običnih, rekli bismo prosječnih ljudi pred koje je život stavio izazov za čije je prihvaćanje bila potrebna natprosječna hrabrost.

Kad sam krenula pisati Večeras u book caffeu znala sam samo da želim raditi roman u kojem dvoje ljudi sjedi i razgovara. Ali, zbog čega bi to bilo zanimljivo? Trebao mi je povod da ih smjestim u neki prostor i da iz nekog razloga razgovaraju o čemu god žele, ali nisam znala kako to izvesti. I tako sam jedan dan ležala s djecom u sobi i, čekajući da zaspu, pala mi je na pamet cijela radnja. Dobila sam razlog zbog kojeg potpuni stranci, u kutu jednog kafića, u neobaveznom razgovoru, dožive dramu svog života, a upravo zbog te drame pronađu ono za čim su tragali. Koncept je toliko jednostavan da se iz mene samo izlijevalo. Upala sam u njihove karaktere i više ni o čemu nisam trebala razmišljati, radnja je sama tekla.

Rekla si da je iskustvo ono što te pokreće, što želiš dati i dobiti, pa je jasno kako i iza ove knjige stoji neka osobno proživljena priča, borba, prepreka. Kako to komentiraš?

Unutra je ženski lik koji je htio pisati, ali to nije moja priča, njezina uloga odgovarala mi je zbog kasnijih događaja. Ni muški lik nije izveden iz nečeg poznatog, ali zbog činjenice da oni cijelo vrijeme razgovaraju djeluje kao da je sve potpuno proživljeno. Ljudi koji su je čitali, a ne poznaju me dobro, bojažljivo su pitali jesam li to doživjela. Sve im je bilo preživo da bi bilo izmišljeno, a priča je dramatična i nisu znali je li moja i smiju li me to uopće pitati (smijeh). Uvijek sam mogla otvoreno govoriti, a takva su i ova dva lika. Zbog toga ne znam koliko je tu mojih rečenica, a koliko njihovih, što su ovdje bile moje tegobe, a koje su posve izmišljene. Ovdje se sve ispreplelo i to je najbolja stvar koju sam ikad napisala. Sjedila sam za svojim radnim stolom u ostavi, smijala se i plakala, na nekim sam dijelovima naricala i jedva pisala (smijeh). Roman izlazi početkom svibnja i jedva čekam da stigne u ruke publike.

 

mimladi.hr