BlogKnjigaPotragaroman

Moja je duša mjesto zločina

Moja je duša mjesto zločina. U njoj se dogodilo ubojstvo. Lišili su me mene samog kao što su njih lišili njih samih. Nastavili su začarani krug dirajući što se dirati ne smije. Ušli su u moju nutrinu neznatnim koracima, riječima koje ni oni sami ne razumiju, s moći uvjeravanja za koju pokrića nemaju i u mojoj se duši dogodio pokolj.

Otada je moje njihovo, a ni ne znam tko su, previše ih je. Sve sam im dao i sada im pripadam. Dostojanstva nemam jer sebe ne poznajem. Sve su oteli. Moje su misli njihove, moji stavovi tuđi, moje riječi naučene, moja iskustva usmjerena, moje oči ograničene na ono što žele da vidim jer su za drugo slijepi.

I ja sam sada slijep, a svoga sljepila ne poznam. Ispraznili su me kada se nisam mogao braniti, kada sam im vjerovao. To su iskoristili, znajući i ne znajući, i sada sam prazna ploča po kojoj pišu svoje priče. Obrisali su ono što se ispisivalo još dok sam odmarao u majčinoj utrobi. Sve su obrisali i sada sam tuđinac u vlastitom srcu. Zaleđa nemam, obrane nemam i moram za njima, moram po njihovom jer drugo ne znam.

Sada lutam, tražim gospodara. Ni u jednom ne nalazim smiraj, ali se svakome podajem. Svoje bilo ne osjećam i drugi su moj odraz. Kada dižu ruke i ja ih dižem jer što bih drugo? Kada viču i ja vičem kako ne bi vikali na mene. Kada mrze i ja mrzim jer oni su suci, valjda znaju. Kada prijeko gledaju i ja prijeko gledam jer i mene su prijeko gledali pa tako treba, ne razmišljam.

Utvara sam, nisam čovjek. Sjena sam tuđa na podnevnom suncu. Glasa ne dižem niti bih znao da je moj kada bih ga ispustio, predugo šutim. Sebi ne vjerujem jer nikada nisam spoznao da postojim.

A oni kažu da sam slobodan pa mislim kako jesam. Sve smijem, ali su mi ruke vezane sponama mase u kojoj sam se davno utopio. Preda mnom se otvaraju mogućnosti, ali samo pokazanu mogu odabrati i tada mi kažu da i dalje pripadam, a time i postojim. Izvan toga me nema pa izvan toga ni ne tražim.

Ja sam bezgraničan, a ograničen riječima, pokudama i pohvalama. Ja živim ako me prihvaćaju i mrtav sam kada me ne odobre. Mene nema iako mi stope ostavljaju trag u blatu. Po njima slutim da ipak jesam i koraci mi brzaju po utabanoj stazi. Ja se preko ramena osvrćem jer netko uvijek vreba. Suputnik mi strah, a učitelj prijekor. U njih polažem svoju vjeru da me ne zadesi zla kob.

U mojoj se duši dogodio zločin. Umaći mu nisam mogao, a pravdu dočekati neću. Nemoćan sam jer ne znam da sam moćan. Sluga sam jer ne znam da sam gospodar. Plazim poput guje jer ne znam da imam krila. Tonem jer ne znam da sam naučio plivati. Gušim se jer čekam odobrenje za disanje.

A oni će otići svojim putem.

A ja ću ostati unakažen, na tlu.

Tada će se osvrnuti i pitati me: ‘Što ti je? Zašto ležiš na tlu?’ I tada će me prezreti jer nisam bio svoj, a u svom su ludilu samo to htjeli… da nakon zločina netko ipak ostane svoj i pokaže im kako i oni mogu biti svoji iako su učinili sve da to ne bih bio.

‘Mogao si nas spasiti!’, reći će.

‘Sada mi je jasno, ali sada je prekasno. I moj i vaši životi približili su se kraju. Kada sam mogao, bio sam prezauzet time da vas slijedim.’

I tako smo skončali. U našim se dušama dogodio zločin i nitko nije bio hrabar da se iznad njega izdigne i donese život za kojim smo svi potajno žudjeli.

Tina Primorac

Iz romana Velika tajna Pona, Potraga