Blog

Moja je maska divna

Moja je maska divna.

Uvečer je stavljam kraj uzglavlja i uživam u njezinoj ljepoti. Divna je.

Ona je pravilna, na njoj nema greške. Njezini su obrisi čisti, premazani nježnim kistom. Obrazi se rumene, daju joj šarmantnu dozu života. Usne su joj raširene u elegantan osmijeh, baš onakav kakav treba nositi dostojanstvena osoba. Taj osmijeh nije napadan, nije glasan, tek malen, neznatan, a opet prisutan kako bi ga vidjeli svi koji me pogledaju. Njime odajem dojam zadovoljstva, baš kako i priliči.

Njezino je čelo visoko. Na njemu nema bora, ono je glatko i ponosno. Kada me gledaju požele nakloniti svoju glavu i ja im dopuštam. Znam da u tome uživaju. Zato uživam i ja. Naklonite se, približite se, podržite moju masku. Toliko sam truda uložio u njezinu pojavu.

Divim se onom što sam stvorio. Moja je maska divna.

Ujutro ću je ponovno staviti. Znam, pomalo je teška, ali ima smisla osjećati težinu kada znaš da tvoje lice sjaji pred onima koji se dive tvojoj pojavi. Ne mogu ih razočarati, oni očekuju da su moje usne uvijek razvučene u osmijeh, da je moje čelo uvijek ponosno, a obrazi rumeni.

Znam, pomalo me guši. Ispod nje ne mogu disati kako bih htio, ali to je žrtva koju sam voljan podnijeti kako bih na putu dobio još koji kompliment, kompliment onih koje ne poznajem i koji me ne poznaju. Ali, morate shvatiti, njihove riječi donose ugodu koju je teško opisati.

Znam, moje je lice puno rana. Ta je maska tako tijesna, ne prianja kako bi trebala, ne mogu je namjestiti da ne steže, ne žulja, ali je volim. Ona je lice koje nudim svijetu. Ona je lice koje su ljudi prihvatili. Zbog nje hodam uzdignute glave, pomalo stran, nikada otkriven, ali zapažen, uvažen.

I tako sada hodam ulicom. Gledam kako me gledaju, snimam kako me snimaju, volim kako me vole. I tada srećem gospođu. Tek jedna od mnogih, prolazna i nevažna, a put ju je nanio pred moje otmjeno lice. Pogledala me i ja sam pogledao nju. Bilo je to dovoljno da me odobri i skrene pogled u drugom smjeru, ali gospođa zastane. Na trenutak je piljila, samo na trenutak, a ja sam svoje oči usmjerio prema tlu.

Znao sam i ona je znala. Oči su bile dio koji nisam mogao nacrtati. Znao sam i ona je znala kako se pogled u njihovu otupljenu dubinu dogodio sasvim slučajno. Ali, dogodio se. I nije bilo povratka.

„Gospođo.“, šapnuo sam.

„Lijepi ste.“, reče ona na brzinu.

„Gospođo, popravit ću i taj dio…“

„Ne morate se ispričavati.“, prekine moje riječi piljeći nekamo u daljinu.

„Tako sam je lijepo osmislio, ali oči…“

„Razumijem.“, i dalje je bila hitra. „Zaista, o tome ne morate pričati.“

„Ali, kada ste već primijetili… možda bih mogao… možda bih se mogao odmoriti. Ova je maska tako teška, pritišće moje lice, otima zrak koji tako trebam… Možda bih je pred vama mogao skinuti?“

„O, gospodine, to zaista nije potrebno. Mi ionako ne želimo znati tko ste.“

I tada je sve nestalo. Tada sam znao. Znao sam da nije jedina koja je primijetila moje ispijene oči, nije bila jedina koja je čitala note nesretnog čovjeka. Ali, bila je prva koja je uhvaćena. Bila je prva koju sam ugledao kako ih gleda i sve je nestalo.

Nikada nisu voljeli prokletu masku, klanjali su se tek mojim naporima da se prikažem sretnim jer nisu željeli znati zašto u sebi plačem.

Nikada nisu voljeli prokletu masku, klanjali su se tek činjenici da mi zbog nje ne moraju pružiti pomoć koju sam toliko trebao.

Nikada nisu voljeli prokletu masku, klanjali su se samo olakšanju što ne moraju sjediti u kutu zadimljenog kafića i slušati moje suze.

Nikada nisu voljeli prokletu masku, samo nisu željeli znati tko sam. Zato su joj toliko laskali strepeći da ću je jednom skinuti.

I sve je postalo nevažno; nježna briga o lažnom licu, lagano iscrtavanje rumenih obraza, blago popravljanje zadovoljavajućeg osmijeha… sve je bilo nevažno. Više vam neću olakšavati posao.

Razbio sam tu odvratnu masku.

Možda će te me zbog toga mrziti, ali mrzite me upravo onakvog kakav jesam.

Razbio sam tu odurnu masku.

Možda me netko od vas i zavoli, ali morat će me zavoljeti upravo onakvog kakav jesam.

Zbog vas se više neću uljepšavati.

Tina Primorac