Blog

Moje je vrijeme sada

Ja sam zarobljenik.

Na mojim rukama nema okova niti su oko mene hladne, željezne rešetke, ali ja sam zarobljenik vlastitih misli.

Svakodnevica mi izmiče iz ruku dok zapetljan u bitke prošlosti i neizvjesnost budućnosti stojim omeđen u nečemu što bi trebao biti život, ali njega nema. On nekako uvijek bježi dok iznova prekopavam minule dane i strepim od onoga što dolazi sutra.

Kad bih barem mogao stati jer taj vrtlog isisava moje snage. Misli bruje, a ja se oko njih vrtim nošen zabludama nepostojećeg vremena. A ono juri. Juri i prolazi, odlazi u nepovrat dok čekam da napokon osjetim život. Kad bih barem mogao stati, možda bih ugledao kako cvate šarenilo, kako odzvanja smijeh, ali ne mogu. Moje misli trče ususret onom što ima doći, trče prema opasnostima, prema napuhanim zvijerima s kojima se nisam spreman boriti.

A tada… između mene i vremena ispriječi se smrt. Je li zaista blizu? Kada je? Čini se dalekom, a je li daleka? Ona mi napokon oduzima moć bavljenja onim što je bilo i onim što ima doći…

Sada u miru ostavljam bitke prošlosti. One su završene. Više ih ne mogu voditi. Riječi što sam ih izgovarao, muka koju sam imao, prošla je. S tim se ne mogu boriti jer toga nema. To su tek sjene na zidovima koje me noću plaše. Malene, ali napuhane mojim buncanjima, izrasle na mojim krivicama. Ne mogu ih iznova oživljavati dok mi sadašnji trenutak klizi kroz prste.

Sada u miru ostavljam strepnje budućnosti. Toliko sam se dugo bojao petog dana, a što ako već četvrtog budem u hladnoj zemlji? Hoće li me tada zamarati krive prošlosti i neizvjesne budućnosti ili ću žaliti što nisam uočio šarenilo koje je cvalo, što se nisam pridružio smijehu koji je odzvanjao?

Moje je vrijeme sada, nije ni jučer ni sutra.

Skinut ću nevidljive okove misli, probit se kroz hladne rešetke koje sam izgradio duboko u nutrini i pustiti da se događa život.

Moje je vrijeme sada. Nadam se da ću ga shvatiti ozbiljno, ali uvijek s osmjehom na usnama.

Tina Primorac