BlogKnjiganajavaromanVečeras u book caffeu

Najava – Večeras u book caffeu

cover_bookcaffe

Svakih nekoliko dana pokušavam pronaći suvisle riječi kojima bih najavila novi roman, Večeras u book caffeu, ali odustanem i odgodim to za neko drugo vrijeme kad ću pronaći prave riječi. Ali, vrijeme ide, book caffe će u tisak, bliži se promocija, a ja i dalje ne znam što o svemu napisati. Kako to predstaviti?

Stvar je prejednostavna. Takvom sam je i zamislila. Htjela sam dvoje ljudi i pitomi ambijent u kojem oni iz nekog čitatelju nepoznatog razloga pričaju o svemu. I to se dogodilo. Dva lika, jedan kvartovski kafić, ponekad kave, ponekad vino… i pričaju.

Ali, opet. Što o svemu reći? I tada sam dobila tekst koji ide na koricu knjige, tekst koji je napisao Enes Kišević.

„Ova se knjiga ne ispušta iz ruku. Uz nju sve vaše privatne brige postaju beznačajne. Vanjski svijet za vas uopće ne postoji. Iz njega ste potpuno isključeni. Postoje samo Tinini likovi nad čijom sudbinom strepite. Do maloprije ništa o njima niste znali, a sad vam je samo do njih stalo. Njima se smijete, s njima patite, s njima zaboravljate čak i na sebe.“

I koncept predstavljanja je postao jasniji. S njima se smijete, s njima patite… To je Večeras u book caffeu. Zato vam želim predstaviti dramu uz koju će te se dobro nasmijati. Ali, to je prava drama i to ona ljubavna kakvu nikad nisam željela pisati jer ih ne volim, ne volim ih ni čitati ni gledati, čak ni slušati o njima. A ova se morala dogoditi, rodila se u mislima i prštala je životom, a takve se ideje ne napuštaju.

Šokirali su me pozivi odraslih muškaraca, valjda sam se pomirila s tim kako je ovo možda tekst tek za prijateljice koje će se zaljubiti u glavnog lika i kraj sebe staviti kutiju maramica, ali zvali su podjednako i jedni i drugi, izbezumljeni, sretni, ljuti, s pitanjima odakle sve ovo, u tako kratkom tekstu iz tako glupe situacije koja ne obećava da će se iz nje nešto izroditi. A nešto se rađalo…

I zato ni jednom nisam otišla pisati u obližnji kafić. Nisam se usudila jer sam se zajedno s likovima smijala i zajedno s njima patila. Glasno sam se cerekala, a onda isplakala dušu, ridala i naricala i pitala se zašto… kao da ih ja ne izmišljam… ali to je otpočetka bio njihov put, nisam ga smjela mijenjati.

A onda je prsnuo taj život. Pitanja su postala besmislena. Život se događa, kog briga kako i zašto, događa se i snalazi se. Rasti, kopaj, izranjaj, diži se, diši, idi dalje. Nema stajanja, nema odustajanja dok ti netko ne odsvira posljednji zvižduk.

Možda je moglo bolje, možda je moglo uspješnije, možda bez toliko potresa, bez suza, bez drame, ali onda nekako ni ja ni čitatelj ne bismo došli do zaključka da se život mora živjeti, da se i tada može smijati i to jako dobro.

Zato…

Samo ozbiljno uz ogromne količine neozbiljnosti. Život nije za umiranje, život je za življenje.

Večeras u book caffeu.

Tina Primorac