Blog

Ostani doma

Tako je teško ostati doma. Tišina bi mogla svašta o tebi reći. I zidovi bi mogli propričati, a ti slutiš o kome bi govorili.

Kako je samo teško ostati doma… iz dubine bi mogla poteći bujica, a nikoga ne bi osvježila u ovom teškom vremenu, već bi iznjedrila smeće što se godinama taloži.

Znaš ti to sve… zato ti je tako teško ostati doma.

Uspjela si se organizirati u ovom vremenu. Našla si modus po kojem je tvoje jurcanje uokolo prihvatljivo i na čas si odahnula. Ne moraš ostati doma. Kriza će proći, a možda tvoje smeće i dalje ostane zakopano u dubini.

Zahvaljuješ Bogu… silno si se prestravila da ćeš se ovaj put morati suočiti sa sobom, ali našla si način na koji to ponovno izbjeći… kakve li sreće. O, kakve li sreće. Odahnula si. Tijelo više ne treperi pod navalama straha da ćeš se napokon upoznati. Jer, upoznavati se ne želiš. Odavno se mrziš. To ti je potpuno jasno… dokazi izlaze u suzama nakon koje čaše vina, ali imaš dovoljno prakse da dokaze većinu vremena skrivaš. Barem ti tako misliš. Ali draga moja, znam ja… znaju i svi drugi.

Kako bi bilo lijepo da si ostala doma… možda bi saznala da iza tog smeća koje mora izaći van, ima i štogod dobroga… da stavljajući barijere smeću, stavljaš barijere i onom dobrom što bi iz tebe moglo poteći. Ali, rekao bi narod, džaba pričat, pa ti odavno više ništa ni ne govorim. Samo promatram koliko se možeš zavaravati. Fascinirana sam. Je li moguće da ćeš tako proživjeti svoj život? U toj bijednoj laži? Ti podanice svih mogućih zakona, rigorozna predvoditeljice pravila koja se pokušavaš natjerati na hinjenje milosti u teškim vremenima… a ni to ti ne ide, prijo moja.

Teško je pomagati uokolo kako bi se prikrio osjećaj manje vrijednosti jer na kraju dana moraš ući u tu kuću. Jednom moraš ostati doma, a tu, u tišini noći dok sve spava, znaš da bez obzira što si se nepozvana gurala nositi lažne darove, i dalje osjećaš da si jedno veliko ništa.

Ne, nije štetu napravio potres… šteta odavno stoji u tvojoj duši. Daj ostani doma i saniraj najprije tu štetu. Fasadu godinama uređuješ, ali uzdrma li život još koji put, znaš da bi se sve moglo raspasti. Tako su krhki tvoji temelji, a ti i dalje mukotrpno uređuješ fasadu koja malo koga zavarava. Zato uvijek moraš tražiti nove ljude… one koji će se diviti fasadi… sve dok ne upoznaju nutrinu. Tad se opet bacaš u bijeg i tražiš nove i nove i nove… ali i ti novi će jednom presušiti, a što ćeš onda, prijo moja? Kome ćeš pokazivati svoju urednu vanjštinu?

O, ostani doma, vidiš da ti piše na svakoj televiziji, da je pod svakim člankom taj hešteg kojeg ne podnosiš. Daj ostani doma, ali ti ne ostaj zbog pandemija i virusa nepoznatog imena, ti ostani jer ti je ovo možda jedina prilika da se zagledaš u tu napaćenu nutrinu.

Jasno mi je, bojiš se sebe više nego svih zaraznih bolesti svijeta, ali ostani doma jer se ne može unedogled bježati. Utrka će jednom prestati, a život ostati jedna velika propuštena prilika. Tek tad će krenuti iskrene suze. Tek tad, prijo moja, kad duša bude gledala položeno tijelo u hladnom grobu, tek tad će požaliti što nije ostala doma i pomogla sebi samoj. Polizala vlastite rane, umjesto da na silu trči uokolo ližući ih drugima.

Kako je teško, prijo moja, kročiti ovim stazama u neslobodi. Postoji li minuta u kojoj si uživala? Postoji li? Prvi put si postavljam ovo pitanje, a tako se dugo znamo… Teški su tvoji okovi… teške tvoje neslobode. Gledaš u nebo, prolijeću ptice… Gledaš u ljude, osmijesi krase njihova lica. Ti, jedva da se sjećaš što znači biti istinski sretan. To si možda osjetila kada si bila dijete… ali snovi su rano prekinuti.

Mani se gluposti, ostani doma.

Mani se jurnjave, zagledaj se u svoju nutrinu.

Mani se projekata koji ti neće donijeti vrijednost, zavoli pravu sebe i budi slobodna i od ljudi i od zakona, i od ugroza i od lažnih pomaganja.

Kratak je život… možda više nikada ne dobiješ priliku ostati doma.

 

Tina Primorac