RecenzijaSpoznajavijesti

Recenzija romana Spoznaja, Hrvatsko slovo

21.10.2016. u Hrvatskom slovu izlazi prva recenzija romana Velika tajna Pona, Spoznaja.

FANTASY S PORUKOM

Fantasy možemo odrediti kao književni žanr u kojem je kronotop izmišljen, a likovi i događaji prožeti magičnim i fantastičnim Za razliku od znanstvene fantastike, gdje se odstupanje od realnog svijeta postiže na kakvim-takvim znanstvenim osnovama, kod fantasy književnosti to se odstupanje postiže uvođenjem magije i fantastike u priču. Radnja često biva smještena u imaginarni svijet te uključuje izmišljena i fantastična stvorenja. U hrvatskoj književnosti fantasy je relativno nov žanr i uglavnom se ne odlikuje nekim većim književnoumjetničkim ili filozofskim pretenzijama.


Stoga je roman Tine Primorac Velika tajna Pona svojevrsna novina u okvirima hrvatske književnosti. Roman žanrovski možemo odrediti kao fantasy, ali je čitatelju već nakon prvih stranica jasno da nije pisan s jedinom nakanom da zabavi, nego je prije svega autorski naum kroz priču plasirati i poruku. Ili ‘spoznaju’ kako se ambiciozno već u samom naslovu naznačuje.

Ipak, autorica ne zanemaruje priču, dapače gusto pripovjedno tkanje ukazuje na činjenicu da je pred nama talentirana pripovjedačica, vješta u fabuliranju. Doduše, u kompozicijskom smislu moglo bi se romanu zamjeriti da je radnja u prvoj polovici romana dosta razvučena i štura, dok u druga polovica načičkana događajima, pustolovinama i obratima kako to i priliči punokrvnim fantasy ostvarenjima.


Iako je fabuliranju posvećena velika pozornost, fabula je, kako već rekoh, u funkciji poruke. Tako da bismo roman mirne duše mogli odrediti kao roman ideja. Nosiva ideja cijelog romana mogla bi se sažeti u ideju: da je beskompromisna potraga za istinom, bez obzira na cijenu koju je potrebno platiti da bi se pobijedio totalitarni sustav, jedino zbog čega vrijedi živjeti. Život u laži izdaja je života. No, to traganje ne treba shvatiti kao nešto što će rezultirati otkrivanjem konačnih odgovora. Naprotiv, kako se lapidarnom posljednjem poglavlju kaže: ”I sad znam da nikada nije bio kraj/ Uvijek su bili samo počeci/ Zato sam ponovno ustao i krenuo u potragu za odgovorima.” Još jednom tako potvrđujući staru mudrost da je samo putovanje važnije od cilja.

Zakučasti fabularni tijek teško je sažeti u nekoliko rečenica. Kako se radnja razvija, ispostavlja se da je većina ključnih aktera u romanu u krvnom srodstvu iako se to ne može naslutiti na početku romana. Tako ova kritika zatvorenog društva, prožetog strahom i zabranama, na kraju izrasta u svojevrsnu kritiku dehumanizacije obiteljskih odnosa zbog ”viših interesa”, kojima se rukovode očevi kao glave obitelji. Glavni lik romana je šesnaestogodišnja Neva koju vlastiti otac, čuvar poretka, zatvara u ‘kulu’ dok se ”ne opameti”. U romanu je inače prisutna ta nenametljiva ženska, feministička nota. To se očituje kako u izboru glavnog lika i ulozi koju svojoj junakinji namjenjuje autorica, tako i u osudi muške krutosti. Svi ”negativci” su muškarci, izuzmemo li donekle Poetinu suprugu, Idu.
U daljnjem razvoju radnje saznajemo da Neva nije jedina koja drsko propituje sustav te da je prije šesnaest godina to učinio i jedan mladić. Koji je zbog svog neposluha zatvoren još dalje nego Neva, visoko u planini kod planinskih Kozara. Poslije niza peripetija Iter i Neva saznaju da su oni brat i sestra i da njihovo pleme živi u laži te kako je Nevi suđeno da pređe most koji vodi u vanjski svijet i izvede narod iz svojevrsnog ropstva, koje su Poni dragovoljno izabrali nekada davno kako bi umakli od borbe dobra i zla koja bjesni u vanjskom svijetu. Osudivši tako sami sebe na privid života u lažnoj sigurnosti.

Imena likova često su simbolična ili aluzivna. Tako glavna junakinja Neva u sjećanje priziva Ivanu Brlić Mažuranić i njezin bajkoviti svijet, njezin pak otac Rigid oličenje je rigidnosti, dobroćudni Kozar Fera je gorštak čije ime vjerojatno dolazi od latinskog ferus (divljak) itd. Inače, romaneskni svijet Tine Primorac u većoj se mjeri oslanja na bajkoviti svijet Ivane Brlić-Mažuranić negoli na svjetove nalik onima u suvremenim fantasy romanima, a sklonost mudroslovlju utkanom u tekst duguje ponešto djelima kao što je Saint-Exuperyjev Mali princ ili čak romanima Paula Coelha.

Unatoč određenim zamjerkama – koje se odnose prije svega na neproporcionalan raspored zbivanja u romanesknoj strukturi i rečenu sklonost mudrovanju, koja kadikad može djelovati pretenciozno – romanom Velika tajna Pona. Spoznaju Tina se Primorac potvrđuje kao svjež i samosvojan glas u suvremenoj hrvatskoj prozi i – ako nije odveć smjelo reći – svojevrsna nastavljačica Ivane Brlić-Mažuranić u promijenjenom književnom okružju dvadeset prvog stoljeća. Knjigu toplo preporučujem svim čitateljima; onima koji tragaju za pustolovnim štivom, kao i onima koji u knjigama traže više od puke zabave.

Damir Pešorda
HRVATSKO SLOVO, broj 1122