Blog

Riješili smo sve dileme

„Gospodine?“, započne novinar bojažljivo.

„Recite, mladiću.“

„Vi ste Inspirator? Ili se varam?“

„Da, ja sam Inspirator Inspiratorić.“

„Ne mogu opisati kolika mi je čast vidjeti Vas uživo.“, nastavlja novinar uzbuđeno. „Nisam se ni predstavio. Ja sam Novinar Obični, radim za časopis Obične novine.“

„Drago mi je Obični.“

„Znam da ljudi za Vas kažu kako ste uvijek nasmijani i pristupačni i… pomalo mi je neugodno, ali kada smo se već našli na istom mjestu u isto vrijeme, ja bih Vas zamolio za jedan intervju.“

„Nema problema.“, odvrati gospodin Inspiratorić. „Čekam kolegu i odvojit ću nekoliko trenutaka za tebe.“

„Hvala Vam, hvala od srca.“

„Nema na čemu, mladiću. Slobodno kreni s pitanjima.“

„Gospodine Inspiratorić, proslavili ste se svojom nepokolebljivom voljom da prijeđete granicu komocije i ostvarite vlastite mogućnosti. Time ste postali inspiracija i nadahnuće mnogima. Možete li nam reći, kakav je jedan dan u životu takve osobe?“, upita novinar.

„Moram priznati, poprilično jadan. Ustanete ujutro i poželite ne raditi. Uzmete mobitel i odradite nekoliko poziva prema onima kojima se žalite kako vam se ništa ne da i kako ne možete više slijediti snove jer je to naporno.

Većinom ste sami, borite se s vlastitim mislima, a one govore kako ništa nema smisla, kako je sav trud uzaludan i kako bi bilo vrijeme da uzmete pauzu i prestanete se boriti.

Onda se ipak uhvatite posla i gurate još jedan dan, preživljavate svakodnevicu. Tada misli prestaju biti tek nenametljiva prepreka, tada postaju sve glasnije, ali ih vi ponovno ignorirate, a onda se naljute. Deru se i vrište pokušavajući predstaviti što više dokaza zbog kojih trebate odustati.

Vi ih pustite da se ispušu. Derat će se dok se ne umore, ne mogu se dovijeka derati i tu leži vaša prednost. One se umaraju, a vi radite ono što trebate raditi. Više ih čak ni ne čujete, već ste naučili da baljezgaju gluposti.

I tako ste odradili još jedan projekt, ali ne osjećate ushit i polet kojeg ste osjećali nekoć davno. Oni oko vas su u zanosu, a vi jedva čekate na sve zaboraviti i okrećete se prema novim stvarima koje vas čekaju. I njih treba napraviti, treba se popeti na još jednu stepenicu, a već ste umorni od penjanja. Ali, ni o tom umoru više ne razmišljate. Tim ste se odavno prestali zamarati i tako je i umor izgubio svoju snagu.

Na vrhu je nekakav cilj, cilj prema kojem ste prije hrlili misleći kako ćete osvojiti medalju i kako će tad sve biti gotovo, ali cilj nikad neće biti dostignut. On samo stoji na vrhu kao simbol da se morate penjati bez obzira na misli i umor, ali medalje ne dijeli. Ružan zaključak, ali i on postaje vjetar u leđa jer sada više ne trčite po nagradu, sada sporo hodate sa žuljevima i upalom mišića tek zato što ste naučili da se mora hodati, bez kalkulacija i borbe za nagradu.

A onda prestanete biti ucviljeni. Ne bunite se ni mislima ni žuljevima ni umoru. Oni su tu, suputnici na beskrajnim stepenicama i nekako ih uspijevate prihvatiti. Umirili ste se i nastavljate koračati svojim putem čije je ime uvijek i samo neizvjesnost – sve ostalo su iluzije.“, odgovori gospodin Inspirator.

„Nisam očekivao ovakav odgovor.“, začudi se novinar. „Ali, kada smo već došli do toga, zanima me što biste poručili našim čitateljima; ako je sve to naporno, zašto ipak ne treba odustati?“

„Ne bih nikome poručio da ne treba odustati. Ustvari, slobodni ste odustati. Ali, nekako mi se čini da je tada još teže.“

„Zašto?“

„Jer ćete se do kraja života pitati što bi bilo da niste odustali.“

„Kakve su nam onda mogućnosti? Slijediti snove i svakodnevno se mučiti ili ne slijediti vlastite snove i također se mučiti?“

„Mislim da smo upravo riješili sve dileme svijeta.“, nasmije se gospodin Inspirator.

„Kako?“, upita novinar sa zanimanjem.

„Kako god okreneš, mučiš se, zar onda nije dobro mučiti se za nešto bolje?“

„Pa gdje onda pronaći inspiraciju za to neizvjesno?“, upita novinar.

„Samo se zapitajte za čim ćete žaliti na smrtnoj postelji. Ja neću žaliti ni za čim. Možete li to isto reći za sebe?“

 

Tina Primorac