Blog

Susreti

susreti

Gledala sam te dok su ti se usne pomicale. Pretpostavljam da si izgovarao riječi, ali ja ih nisam čula. Gledala sam te razmišljajući koliko je života pred svima nama. Koliko nam toga ostaje, koliko je dana, koliko noći, koliko smijeha i hoće li sve proći prebrzo?

Gledala sam te dok ti se lice ozarilo utopljeno u velikom osmijehu, ali nisam čula što te toliko raduje. Nisam znala o čemu pričaš jer sam roneći po vlastitim mislima pronašla biser kojeg ti želim pokazati.

A on nije ni bijel ni crn. Nije bogat ni opipljiv. On nije… nije biser… to je ono što se osjeća u srcu i ako mi dopustiš, ako pogledaš u drugu stranu i zanemariš moje oči koje vrludaju uokolo i traže smiraj u bezličnom podu… ako dopustiš, sve ću ti reći, ali, molim te, ne gledaj me dok pričam.

Samo me zanemari. Hoćeš li?

Daj da budem svjetlo. Daj da budem svjetlo jer iako se sada smiješ znam koliko si puta hodao u tmini.

Daj da budem nada u svakom tvom beznađu. Znam, ne mogu to učiniti za tebe, ali htjela bih da to učinimo skupa. Ti i ja, do kraja, nadamo se, usprkos svemu. Daj mi da ti to učinim.

Daj da u tvojim greškama prepoznam tek ljudskost. Odgoji me, hoćeš li? Ne mogu ti više biti sudac, ne želim, nikada nisam ni htjela. Daj da budem tek onaj koji kraj tebe sjedi i razumije.

Daj da te osjećam i kada ne osjećaš samog sebe. Daj da u tebi gledam mogućnost koja se sakrila. Koja je nestala. Koje predugo nema. Ali, daj da ja u nju i dalje vjerujem.

Daj da ne budem krvnik za svaku tvoju manu u kojoj sam prepoznala sebe, daj da prestanem mrziti jer me podsjećaš na blato iz kojeg pokušavam pobjeći.

Daj… daj da ne zaboravim na ovaj susret, da ne zaboravim na minute kada sam te tražila dopuštenje da budem čovjek. Da ne zaboravim na iskru koja je palila moje srce kada sam pomislila kako svijet bez ovog razmišljanja nema smisla. Da ne zaboravim na sekunde u kojima sam pomislila da  ovo mogu pokloniti svima.

Daj da to budu naši susreti.

Ne želim pričati o danima s previše loših vijesti. Ne želim se zaplitati u mrežama koje plutaju po površini skupljajući bačeno smeće. Ne želim se zamarati procjenama vremena, kišama koje nam ne daju disati, vjetru koji nas uvijek gura nekoliko koraka unazad.

Daj da naši susreti posjeduju plemenitost. Dok se zajedno smijemo, dok te držim za ruku jer toneš, a ja nemam utješnih riječi, daj da budemo ljudi.

Mogu li to biti naši susreti?

O tebi ću pisati priče, satkat ću te od milijun osobina za koje ni ne znaš da posjeduješ i opjevati te u pjesmi. Reći ću ti tko si i maknuti mrene koje priječe da se zagledaš u dubinu gdje ležiš predivan i neostvaren.

Daj da te izvučem van, daj da zaplovimo skupa u novom susretu.

Tina Primorac