Blog

Uglađeni robovi

Bio sam naivan. Bio sam jako naivan. Godinama, desetljećima mislio sam kako robovi maštaju samo o slobodi. Danas sam shvatio da robovi teže roba napraviti od svakoga. Kako je moguće, pitam se, ali nisam pametan dati tako uzvišen odgovor. Možda jedino… nameće mi se misao, ali ne znam je li ispravna. Ipak, pružit ću joj priliku da se sama dokaže.

„Zar ne idemo?“, upita sin i otac odloži papire.

„Daj mi još vremena, počeo sam pisati.“

„Ponio sam tvoje najdraže štapove. Samo oni znaju uloviti ribu…“

„Pusti me još pola sata.“

„Što pišeš?“

„Nije razrađeno.“

„Daj da vidim…“, navaljivao je sin i otac mu pruži papir. Sin je čitao rukopis dok su mu se usne razvlačile u sarkastičan osmijeh.

„Nešto nije u redu?“, upita otac i sin mu na stol baci ispisani papir.

„Pišeš gluposti…“

„A je li?“

„Inače volim tvoje radove, ali studentu povijesti ne možeš podvaliti ovakvu glupost… Svaki rob želi biti slobodan.“

„Jesi li siguran?“

„Poprilično.“

„A što ako rob ne zna da je rob?“

„Sad smo na skliskom terenu…“, nasmije se sin.

„Znaš li koja je bila prva bračna svađa mene i tvoje majke?“

„Želim li znati?“

„Došao sam u kuhinju dok je slagala pribor za jelo…“

„Ovo bi moglo biti opasno…“, sin se ponovno smijao, ali se otac nije dao smesti.

„Primijetio sam da je na prvo mjesto stavila noževe, na drugo vilice, a u zadnji odjeljak žlice…“

„I?“

„Rekao sam joj da u prvom odjeljku stoje žlice, u drugom vilice, a u trećem noževi… i rekao sam to vrlo značajno…“

„Ne razumijem…“

„Nisam ni ja razumio, a ona tri tjedna nije kuhala.“

„Zašto?“

„Ponudila je da pribor stoji onako kako ga ne sprema ni ona ni ja, ali ja nisam htio odustati. Bilo mi je glupo mijenjati raspored koji znam cijeli život i tada je rekla da kad sam tako pametan, preuzmem i njenu ulogu u kuhinji.“

„Kakve to veze ima s robovima?“

„Trebalo mi je dugo da shvatim da sam rob svega što su me naučili. Da sam rob navika koje mi je netko usadio, da robujem pravilima za koja ne znam što znače i obzirima koji sve tlače, a da nitko ne zna čemu služe… Ali svejedno sam se svojski trudio objasniti joj da sve to ima smisla.

Ona je tvrdila da stvari radi drugačije, ali je voljna pronaći treći put, naš novi put, no ja nisam htio treći put jer sam svoj već imao. I tako smo se godinama mučili nebitnim stvarima.“

„Koliko je to trajalo?“

„Do trenutka kad sam počeo pisati ovaj tekst…“

„Tata…“, nasmije se sin i otac se grleno nasmije, ali se ubrzo uozbilji.

„Molim te, pusti me da ovo napišem…“

Dugo mi je trebalo da prihvatim kako sam rob. Tek kad sam toj bolnoj činjenici pogledao u oči, mogao sam početi razmišljati o svojoj slobodi. Morao sam shvatiti da nemam slobodu da bih joj počeo težiti.

Tek kad sam pokleknuo pred istinom da moj put nije bio moj, već nečiji tuđi, da su mi ga prenijeli i da su me njemu naučili, odvažio sam se razmišljati što bih odabirao da me drugi nisu ispunili svojim zakonima. Tada sam stigao na rub. Tada sam shvatio da je sve moglo biti drugačije… da je svijet puno veći od skučene kutije u kojoj sam proveo većinu života.

Osjećam… bole me i ruke i noge, predugo su zgrčene u kalupu koji mi nikako nije odgovarao, ali što sam bio stariji na njemu sam više ustrajao… s godinama se sve teže mijenjati, to je sada sasvim jasno.

Moguće je, posve je moguće da promjenu nisam htio jer bih s njom morao priznati kako sam cijeli život bio u krivu.

Ali moje vrijeme lagano prolazi, a ponešto od ove novostečene mudrosti barem mogu predati svojoj djeci. Onoj djeci kojoj sam do danas prenosio taj isti, skučeni kalup. Dugo sam se vremena opravdavao da su mi vidici poprilično široki, ali da ta djeca neke stvari jednostavno moraju usvojiti i protiv svoje volje… sada uviđam kako sam teško pogriješio. Ubijem li im slobodu, zapravo ne znam jesam li ih ičemu naučio.

Bunili su se jednako kao što sam se i ja bunio u svojoj burnoj mladosti, a onda, kao nekakvim čudom, u zreloj dobi prihvatimo sve ono za što smo instinktivno slutili da nema smisla. Najednom kao da nema druge opcije, nego one na koju su nas toliko dugo tjerali.

E pa, tako više ne želim.

Dovoljno sam toga izgubio dok sam igrao po glupim pravilima. Dovoljno sam se puta sam sebi ogadio smješkajući se tamo gdje sam htio udarati šakama. Dovoljno sam se našutio tamo gdje sam trebao urlati.

Sad mi je jasno da bi mnogo ljudi i dalje sjedilo za mojim stolom da ih nisam pokušao uvjeriti kako moraju biti sličniji meni. Sad vidim, izgubio sam mnogo sudeći njihovu različitost, uspoređujući je s mojim vidicima.

Sad mi je posve jasno da sam većinu života bio rob koji je ustrajao u robovanju porobljavajući one koji su pokušali letjeti, a sve jer nisam mogao podnijeti njihovu slobodu koja me toliko privlačila, ali nisam bio voljan za nju se boriti.

Tolike sam osudio jer su bili svoji dok su mi se leđa svijala pod zakonima što sam ih godinama na sebe tovario. A sve se to odvijalo tako spontano… gotovo neprimjetno dok sam tonuo sve dublje u stupicu svog robovanja.

Šteta što sam mislio da je od razgovora važnija formalnost. Šteta što sam mislio da prijatelju na vrata ne mogu pokucati bez poklona što ga nosim u rukama, šteta što sam mislio da mi prkose oni koji su pokušavali živjeti svoju vlastitost.

Šteta što sam sve shvatio tako kasno, ali opet, vodit ću se onom da nikad nije prekasno.

Ja sam rob, priznajem. Rob sam ulice u kojoj sam rastao i grada koji mi je pisao pravila. Rob sam tuđih pogleda i njihovih zahtjeva. Rob sam cipela koje se oblače na svečanostima i košulje koja mi se nikako ne sviđa. Ali najviše sam rob jer sam pomislio kako su sva ta pravila vrijedila više od duše koju sam mogao ponuditi ovom svijetu… da sam se samo usudio.

„Idemo li?“, upita sin kroz odškrinuta vrata.

„Idemo… i ovaj put uzmi svoj štap… nekako mi se čini da se riba može uloviti i na drugi način.“

„Tata?“, nasmije se sin odlažući pribor za pecanje. „Što se događa?“

„Ne pitaj…“, izusti otac lagano koračajući prema vratima.

Tina Primorac