Blog

Život uvijek ima toliko toga za ponuditi

Nikada nisam imao prave riječi.

Kada se oko nas sve rušilo, ja sam znao šutjeti. To mi je išlo najbolje.

Kada smo umirali u tišini, ja sam podržavao njezino blijedo lice.

Ne, nikada nisam imao prave riječi.

Ali te noći, te noći kada se nije moglo dalje, kada se pred mojim očima raspadalo drugo ljudsko biće progonjeno mojim čuvanjem samoga sebe iz mene je potekla čarolija.

Znaš kako kažu… kamenje će progovoriti… I to sam bio ja, bio sam kamen iz kojeg su potekle misli što sam ih tako dugo i sebično čuvao u svojoj nutrini bojeći se za ponos koji sam godinama brižno gradio.

Kamenje je progovorilo i tvoje su se oči ponovno ispunile suzama, ali to više nisu bile one suze koje truju dok ti dušu pune gorčinom i nestaju u bijesu što si ga u sebi iznova i iznova rađala… bile su to napokon ljekovite suze, suze koje si odavno zaslužila… neka teku, neka liječe izmučenu dušu…

 

Ne, srećo, nemaš ti ni sad prave riječi i nisi kamen koji je progovorio… i dalje si samo obični, žalosni, sivi kamen obavijen vlastitim ponosom. Ja sam ta koja mozgam i čarobiram riječima koje iz tebe nikad neće poteći…

Ali… znaš što… više mi nije stalo. Samo sam slučajno naletjela na tekst koji nije bio dovršen i shvatila da ga je život posve prirodno, spontano, u tišini dovršio. Kako mi to prije nije bilo jasno? A bilo je tako lako. Samo je trebalo spakirati kofere i odseliti u toplije krajeve.

Život uvijek ima toliko toga za ponuditi…

A svoje kofere sve češće i sve brže pakiram… više nemam vremena čekati da pronađete prave riječi…

 

Tina Primorac